Svaki put kad smo na nekom putovanju volim otkriti neko novo mjesto i zapisati ga kroz fotografije. Ni ovo putovanje u Istru nije prošlo bez otkrivanja novih kutaka koje nam ona nudi.
Preko instagrama sam saznala za mali restoran i hotel “La Parenzana”, iako nismo tamo spavali odlučili smo se posjetiti ga, pojesti ručak i uživati u novom danu. Znate koliko nam je sve bilo fino kad smo se nakon dva dana skupa s kumovima vratili i na večeru.
Sam restoran se nalazi u zelenom srcu Istre na desetak kilometara od mora te je idealna polazišna točka za dnevna istraživanja Istre, budući da su i Grožnjan, Motovun, Kozlović i ostali doista jako blizu.
„La Parenzana“ je inače smještena na samoj Parenzani.
Za one koji ne znaju, Parenzana je bila uskotračna željeznička pruga koja je povezivala Trst s Porečom kao krajnjim kolodvorom. Od tuda naziv Parenzana odnosno Porečanka. Bila je u funkciji od 1902. do 1935. godine. Prolazila je kroz tri države: Italiju, Sloveniju i Hrvatsku, a kroz Istru je prolazilo čak 78 kilometara ove uske pruge. Koridor pruge je danas sačuvan, kao i velik broj pratećih željezničkih objekata, mostova, vijadukata i tunela.
Dio trase stare pruge, od graničnog prijelaza Italija-Slovenija do Poreča je preuređen u biciklističku i pješačku stazu, a razmišlja se i o obnovi pojedinih dionica pruge u turističke svrhe.
U restoranu su na kreativan način iskoristili svoju lokaciju pa im je ilustratorica nacrtala crtež za djecu s motivom vlaka i restorana, tako da je i Noa bio dobio bojice i veliki list papira za bojanje.
A i unutarnje zidove restorana su prepustili domaćim umjetnicima kako bi mogli pokazati svoje radove široj publici, tako da zavisno kada ćete se naći u Parenzani možda vas dočeka neki drugi postav lokalnog autora.
Glavna chefica je mlada Ana Gergorić koja je u okolici poznata po tome da jako voli kuhati, a to se osjeti i na tanjurima. Restoran je preuzela ove godine i pomalo je krenula graditi svoju priču.
Upoznali smo i nju i njenog muža Marka. Ispričali su nam kako se trude da ipak većinu namirnica nabave lokalno i unutar 10 km od restorana, kako svaki dan idu po svježu ribu iz mora, jaja dolaze od jedne bake iz sela, začinsko bilje imaju u svom vrtu i cijela priča je nekako topla i lijepa. Kada ih slušam kako pričaju o snovima i planovima, totalno skromni, vidim velik uspjeh i bude vam drago jer ste mali dio takve priče samim time što ste tamo.
Ana u restoranu sprema domaću tjesteninu, domaći kruh i sve što probate bit će fino. Jeli smo carpaccio, nekoliko vrsta tjestenina, a posebno su nam se svidjeli pljukanci s pestom od pistacije i kozicama.
Deserti su također za prste polizati, iako nam je Ana preporučila kremu od čokolade i vina (koju ako ste tamo obavezno probajte), njen muž Marko nam je šapnuo da moramo probati i njenu roladu od bučinih sjemenki i doista, san snova.
Još nešto što volim kod Istre, a to je da su restorani ovdje poznati po tome da će vam čim sjednete za stol najčešće ponuditi čašu pjenušca kao da slavite nešto, a i slavimo, barem život i lijepa mjesta te da ćete dobiti “pozdrav iz kuhinje” u obliku malog snacka. Kod Ane smo popili upravo pjenušac, a snack su bili prefini crostini s tartufima.
Volim tu njihovu naviku i osjećate se doista lijepo i ugodno. Još kad sjedite pod maslinom u hladu pa nastavite piti lokalna, lagana i pitka vina, meni nema ljepše.
Znam da ćemo se mi sigurno vratiti i treći put!
